Piše: Domagoj Zaloker
Asignacija ili uputa je izjava kojom jedna osoba (uputitelj ili asignant) ovlašćuje drugu osobu (upućenika ili asignata) da za njezin račun ispuni nešto trećoj osobi (primatelju upute ili asignataru), a ovoga ovlašćuje da to ispunjenje primi u svoje ime.
Asignacija je uređena čl. 130. – 144. Zakona o obveznim odnosima. Za razliku od cesije, gdje pristanak cesusa nije potreban, sva tri sudionika u asignaciji su ugovorne strane koje asignaciju moraju i prihvatiti. Kod asignacije postoje tri ugovorna odnosa koja se, u većini slučajeva, temelje na već postojećem obveznopravnom odnosu u kojem je asignant vjerovnik asignatu, a istovremeno i dužnik asignataru.
Odnos između asignanta i asignata
Asignat, u pravilu, nije dužan prihvatiti asignaciju. Međutim, kada je asignacija temeljena na asignatovom dugu prema asignantu, tada je asignat dužan prihvatiti asignaciju i to do visine svog duga prema asignantu, ako mu to nije teže od ispunjenja duga prema asignantu. Kada asignat svojim potpisom prihvati ugovor o asignaciji, njegova obveza prema asignantu prestaje danom ispunjenja obveze prema asignataru.
Odnos između asignanta i asignatara
Asignatar, bez obzira na dano ovlaštenje od strane asignanta, nije dužan prihvatiti promjenu dužnika radi činjenice da bi ga to moglo dovesti u nepovoljniji položaj. Prihvaćanjem asignacije od strane asignatara, asignantova obveza prema njemu prestaje tek po asignatovom ispunjenju obveze. Ako nije drugačije ugovoreno, a asignat ne ispuni obvezu preuzetu asignacijom, asignatar ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze od asignanta.
Može se zaključiti da je asignat u nepovoljnijem položaju od cesusa, a asignatar u povoljnijem položaju od cesionara.
Odnos između asignata i asignatara
Prihvaćanjem asignacije nastaje novi obvezno pravni odnos koji se sastoji od obveze asignata da ispuni novčanu obvezu prema asignataru. Asignatar može prenijeti asignaciju na neku drugu osobu (asignatar 2), a ta druga osoba ju može prenijeti na treću (asignatar 3), itd. Pravo asignatara da zahtijeva ispunjenje od asignata zastarijeva za godinu dana od roka ispunjenja. Ako u ugovoru nije naznačen rok za ispunjenje obveze, zastara počinje teći kada asignat prihvati asignaciju.
Bitna razlika između cesije i asignacije
Za razliku od cesije, kod koje cesionar stječe onakvu tražbinu kakva je pripadala cedentu (sa svim pripadajućim pravima i obvezama iz osnovnog posla između cedenta i cesusa), kod asignacije nastaje potpuno novi neovisni obveznopravni odnos između asignatara i asignata u kojem postoji samo obveza plaćanja novčanog iznosa naznačenog u asignaciji bez ikakve povezanosti s obveznopravnim odnosom između asignanta i asignata. Radi navedenog, asignat nema pravo isticanja prigovora iz osnovnog posla između njega i asignanta.
Natrag